1. Kratka šetnja


    Data: 19.04.2020, Kategorie: Trans Dojrzałe Anal Autor: KatarinaTV

    Pažljivo sam stavila u tašnu sve što imače nosim. Telefon, ključeve od stana, ličnu kartu i nešto keša. Nikada do sada mi ništa od toga nije zatrebalo sem ključeva da se vratim u stan. Sa svakim korakom halteri su se zatezali mazeći mi butine, a suknja je lepršala oko mene mazeći moj kurčić. Gaćice su mi se svakim korakom sve više zavlačile u guzu i to je bilo najlepše od svega.
    
    Spremno sam izašla u moju noćnu šetnju. Oko 2h ujutro izašla sam na staru stazu oko bloka. Staza je bila kružna, dugačka ukupno oko 500 metara. Halteri su mi dražili butine, suknja je dražila klitić, gaćice su se sve dublje zavlačile u guzu i obično bih od svega toga svršila nakon 200 metara. Kurčić bi iscurio niz najlonke, dok sam se trudila da se spolja ne vidi moje veliko uzbuđenje.
    
    Zatim sam 100 metara hodala drhtavim nogama dok se nisam malo smirila. Sledećih 100 metara sam hodala skoro normalno ali klitić se ponovo izlio niz najlonke. Piškila sam. Piškila sam u hodu, baš kao što sam volela. Na mom noćnom krugu za šetnju delilo me još samo stotinjak metara od ulaza u zgradu i bezbednlosti stana.
    
    Te noći ipak je bilo d**gačije. Moje korake do kuće pratili su još nečiji koraci. Bili su nedaleko iza mene i stalno su se lagano približavali. Kada sam to shvatila, kod mene se pojavio strah koji je polako prelazio u paniku. Ko je, šta hoće? Zastala sam, ali zastali su i koraci iza mene. Okrenula sam se malo, da sa strane osmotrim ko je iza mene. Figura je muška, po svemu prosečna. Progovorio ...
    ... je:
    
    - Ne plašite se gospođo. Da li vam treba neka pomoć? Vidim da vam se toliko pripiškilo da niste izdržali.
    
    - Hvala, ne treba mi pomoć - trudila sam se da mi glas bude visok i ženstven, ali od straha je zvučao baš nekako suprotno, grubo, rapavo i preplašeno.
    
    - Ne boj se... - progovorio je opet. - Sve mi je jasno. Meni se čak sviđaju takve "gospođe". Nisam opasan. Samo želim da vam pomognem ako je potrebno.
    
    Sad sam se potpuno okrenula ka njemu, a on je razvukao usta u osmeh. Nekako sam došla do daha.
    
    - Hvala, ne treba mi pomoć, ljubazno od vas. Mogu li ja onda nešto da učinim za vas? - odgovorila sam malo odlučnije i sada bez straha.
    
    - Pa možete svašta, za početak možemo malo da sednemo na klupu u parkiću ispred zgrade. - sad je već malo iskezio zube, ali više se nisam plašila i klimnula sam glavom.
    
    Pove me na klupu zaklonjenu grmljem i jednim čempresom koji je sprečaao da se klupa vidi sa prozora zgrade. Bila sam mu zahvalna na tome, jer nisam bila baš toliko hrabra. Podvila sam suknju i sela kraj njega. Prekrstila sam noge skupljenih kolena, što je on pažljivo pratio pogedom.
    
    - Znam šata si, ali ponašaš se vrlo ljupko i ženstveno. I pomalo izazovno. Cigaretu?
    
    Uzeli smo po jednu, bez reči, zapalio nam je i ćutali smo nekoliko dimova. Zatim mi je prebacio prebacio ruku preko ramena, a d**gom mazio noge preko najlonki, svaki put prodirući malo dublje. Umirila sam se i osmehnula u želji da ga ohrabrim. Već je bio kod gaćica i preko njih mi je dirao ...
«123»